HIDROGENSKE I ATOMSKE BOMBE

HIDROGENSKE I ATOMSKE BOMBE

Severna Koreja je, po svemu sudeći, nuklearna sila. Kako javljaju svetske agencije, šesta nuklearna proba koju je ova čudnovata država sprovela u noći 3. septembra, izazvala je vrlo jak zemljotres, snage od 6,3 Rihtera
, što je skoro deset puta jači potres od onih koji su tokom prethodnih severnokorejskih testiranja bili izmereni iz Kine, Japana i drugih delova sveta. Udaljeni zemljotres zabeležile su i seizmološke stanice u Srbiji.

Da li je ovo zaista bila hidrogenska, odnosno H bomba, kako se navodi? Uoči nuklearnog testa ovog puta su snimljene i fotografije severnokorejskog lidera kako zajedno sa naučnicima razgleda model uređaja kakav je potom eksplodirao na poligonu poznatom kao Pungeri, u planinama na severu zemlje (na slikama koje su mediji preneli je nesumnjivo model pošto niko u prostoriji ne brine o zračenju, niti nosi zaštitno odelo). U zvaničnom saopštenju severnokorejskih vlasti koje je po tradiciji pročitala prepoznatljiva TV voditeljka u roze kimonu, Ri Čun Hi, kaže se da eksplozivna naprava može da bude bojeva glava interkontinentalnog projektila i da je to bila – H bomba.

Za razliku od 183 druge države, Severna Koreja nije potpisnica UN sporazuma CTBT kojim su zabranjene bilo kakve nuklearne probe, a napustila je i druge anti-nuklearne sporazume, tako da ovakvi testovi, vesti o njima i potonje oštre međunarodne reakcije nisu retkost. No, snaga izazvanog potresa (uporedivog sa najjačim prirodnim zemljotresima koji su se dogodili na Zapadnom Balkanu), kao i konstrukcija uređaja koji se jasno vidi na slikama, ukazuju na nove, vrlo zabrinjavajuće okolnosti. To je navelo brojne eksperte da potvrde kako je Severna Koreja ovim činom ovladala i fisionom i fuzionom tehnologijom u dovoljnoj meri da napravi “oružje apokalipse”.

Prve ovakve bombe su razvijene ubrzo nakon Hirošime, početkom pedesetih godina, u trenutku kad je atomska trka SAD i SSSR dostizala usijanje. Učestale i zastrašujuće probe ovih oružja – procenjuje se da je do 1996. godine ukupno izvedeno 1866 i jednih i drugih proba – budile su užas sredinom XX veka, u sred borbe dva ideološki suprotstavljena bloka. Novi vek, međutim, donosi drugačije izazove, ali pretnja je ista. Uz sva druga zla, nikada nije sasvim i u potpunosti isključena ni mogućnost da bi eksplozija H bombe možda mogla da “zapali” sav vodonik u atmosferi Zemlje.

Fuzione, odnosno hidrogenske ili H bombe, a nazivaju se i termonuklearne, daleko su razornije od fisionih, koje se inače nazivaju atomske ili A bombe. Obe ove užasne vrste oružja koriste lančanu reakciju i tako oslobađaju silnu energiju zarobljenu u atomskom jezgru. Međutim, njihovo funkcionisanje i dizajn počivaju na različitim fizičkim fenomenima.

Fisiona, odnosno A bomba, kakva je razvijena tokom projekta Menhetn u Drugom svetskom ratu i bačena na Hirošimu, prilikom eksplozije oslobađa energiju kroz proces fisije, odnosno cepanja teških radioaktivnih jezgara uranijuma ili plutonijuma. Ovo gorivo se ne proizvodi nimalo lako, bilo u reaktorima, bilo u postrojenima sa centrifugama za separaciju radioaktivnih izotopa, i potrebni su silni resursi za to, ruda, ali i akademsko znanje, novac i infrastruktura. No, proces fisije se inače može kontrolisati u reaktoru i koristi se u nuklearnim elektranama za dobijanje energije.

Prva nuklearna bomba Gedžet, koja je eksplodirala u Triniti testu, 16. jula 1945. u Los Alamosu, završnici tajnog projekta Menhetn, bila je fisiona bomba i oslobodila je energiju ekvivalentnu eksploziji 20.000 tona eksploziva TNT, odnosno 20 kilotona (inače, kilotone kojima se meri snaga nuklearnih oružja odgovaraju masi TNT-a koji bi izazvao ekvivalentnu eksploziju). Bomba bačena na Hirošimu je bila nešto slabija i imala je snagu od oko 15 kilotona.

Za razliku od fisionih, fuzione ili H bombe prilikom eksplozije oslobađaju energiju kroz proces fuzije, odnosno spajanja lakih jezgara vodonika u helijum (a ne cepanja teških). Ova termonuklearna reakcija se u prirodi dešava na zvezdama i sva energija koju dobijamo od Sunca nastala je na taj način. No, čovek uspeva da termonuklearnu reakciju pokrene samo nekontrolisano i još uvek nema reaktora u kojima se fuzija na dug rok održava i koristi za dobijanje električne energije (jedan se razvija u Evropi u okviru projekta ITER).

One su doslovno hiljadu puta snažnije, pa se njihova snaga ne meri ekvivalentno u hiljadama tona, kilotonama, nego u milionima tona, megatonima TNT eksploziva. Kao gorivo se, za razliku od fisionih bombi, koristi više nego dostupan vodonik od koga i potiče alternativni naziv H ili hidrogenska bomba. Međutim, da bi se dostigla neophodna, izuzetno visoka temperatura za fuziju, kao upaljač ove bombe se mora upotrebiti jedna “obična” atomska, fisiona bomba.

Fotografija prikazuje prizor iz jedne od najpoznatijih nuklearnih proba H bombe, američki Kasl Bravo test na Pacifiku iz 1954. godine, čija je snaga iznosila oko 15 megatona (dakle, 1000 puta jača eksplozija od 15 kilotona nad Hirošimom). Najveću probu hidrogenske bombe, i uopšte najveću eksploziju ikada, izveo je Sovjetski Savez 1961. godine kad je u Sibiru eksplodirala bomba od oko 50 megatona. Sovjeti su bombu označili sa RDS-220 i kodnim imenom Veliki Ivan, dok je u Americi dobila nadimak Car bomba.

Severnokorejska bomba još nije dobila takvo ime.

[S.B.]