MADAM KIRI OTKRIVA RADIOAKTIVNOST

MADAM KIRI OTKRIVA RADIOAKTIVNOST

“Započelo je 1896. godine kada je Anri Bekerel (čuveni francuski fizičar, prim. ur.) u Parizu namerno ostavio paketić uranijumske soli na umotanoj fotografskoj ploči u fioci. Kada je posle izvesnog vremena izvadio ploču, iznenadio se kada je video da je so u njoj ostavila nagoreli otisak, baš kao da je ploča bila izložena svetlosti. So je emitovala neku vrstu zračenja.

Iako je imao u vidu značaj onoga što je otkrio, Bekerel je učinio nešto krajnje neobično: prepustio je da tu stvar istraži jedan student diplomac. Na svu sreću, taj student bila je devojka koja je nedavno emigrirala iz Poljske, po imenu Marija Kiri. Bacivši se na posao zajedno sa svojim novim mužem, Pjerom, Kirijeva je ustanovila da određena vrsta kamenja zrači konstantnom i izuzetnom količinom energije, a da se opet ne smanjuje niti menja na bilo koji primetan način.

Ono što ona i njen muž nisu mogli da znaju – ono što niko nije mogao da zna dok Ajnštajn nije objasnio stvari sledeće decenije – bilo je da to kamenje preobražava masu u energiju na izutetno efikasan način. Marija Kiri je taj efekat nazvala “radioaktivnost”. Godine 1903. Kirijevi i Bekerel su zajedno dobili Nobelovu nagradu za fiziku (Marija Kiri će dobiti i drugu nagradu, za hemiju, 1911. godine; to je jedina osoba kojoj je to uspelo i za fiziku i za hemiju.)
(…)
Početkom 20. veka, Pjer Kiri je počeo da oseća jasne simptome radijacijske bolesti – naročito tup bol u kostima i hronična slabost – što bi nesumnjivo napredovalo u neprijatnom smeru. Nikad to nećemo sa sigurnošći saznati pošto je 1906. poginuo kada ga je pregazila kočija, dok je prelazio ulicu u Parizu.

Marija Kiri je provela ostatak života radeći, i istakla se na tom polju, pomogavši da se osnuje slavni Radijumski institut Pariskog univerziteta godine 1914. I pored dve Nobelove nagrade, nikada je nisu primili u Akademiju nauka, velikim delom i zato što je posle Pjerove smrti imala vezu s jednim oženjenim fizičarem, dovoljno indiskretnu da skandalizuje čak i Francuze – ili makar starce koji su upravljali Akademijom, što je možda nešto sasvim drugo.

Dugo se pretpostavljalo da sve tako čudesno energično kao što je radioaktivnost, mora biti korisno. Godinama su proizvođači paste za zube i laksativa stavljali radioaktivni torijum u svoje proizvode i najmanje do kraja dvadesetih godina hotel Glen Springs u oblasti finger Lejks u Njujorku (nesumnjivo, i mnogi drugi pored njega) s ponosom je imao u svojoj ponudi i terapeutski učinak svojih “radioaktivnih mineralnih izvora”. To nije bilo zabranjeno kao sastojak robe široke potrošnje sve do 1938. godine. U to vreme bilo je već prekasno za madam Kiri, koja je umrla od leukemije 1934.

Radijacija je zapravo toliko pogubna i dugotrajna da su još i danas njeni radovi s kraja 19. veka – čak i njeni kuvari – previse opasni da bi se njima rukovalo. Knjige iz njene laboratorije čuvaju se u kutijama obloženim olovom, a oni koji žele da ih vide moraju imati zaštitnu odeću na sebi.”

[Iz knjige Bila Brajsona “Kratka istorija bezmalo svačega”, izdavač: Laguna, 2005]