ULJEZ U NAŠEM SISTEMU

ULJEZ U NAŠEM SISTEMU

(Iz domaće nauke) Pojavljuje se kao jedva vidljiv trag u oktobarskoj noći. Pre dvadeset nedelja na snimcima Pan-STARRS teleskopa sanjivi postdoktorand Rob Verik sa Havaja zapaža objekat koji će biti nazvan ‘Oumuamua i za koga će se ispostaviti da je prvi došljak izvan Sunčevog sistema. Nakon toga, objekat je posmatran svim za to raspoloživim teleskopima.

Međutim, novo svetlo na neobičnog uljeza sada je bacio naučni rad u kome je učestvovao i naš Igor Smolić iz Instituta za fiziku u Beogradu, a koji je upravo objavljen u astronomskom izdanju uglednog magazina Nature. Rad ukazuje da je čudnovato nebesko telo (koje i dalje privlači ogromnu pažnju kako astronoma, tako i medija) još zanimljivije nego što smo zamišljali.

‘Oumuamua stiže u naš planetarni sistemu brzinom od 26 kilometara u sekundi, prividno dolazeći iz sazvežđa Lire, a pomenuti Pan-STARRS teleskop, na vrhu planine Maui na Havajima, snima ga kad se već bio primakao Zemlji.

Ono što odmah, sa prvim snimcima, uzbuđuje istraživače poput Verika i njegovog kolege Marka Mikelija, kao i slavne Karen Mič, koja između ostalog ima na raspolaganju posmatračko vreme na Habl teleskopu, jeste putanja ovog objekta. Podaci pokazuju da se novi objekat ne kreće, kao sve što kruži oko Sunca, po elipsi, nego mu je putanja otvorena, hiperbola, što ukazuje samo na jedno – da nije došao iz Sunčevog sistema.

Prvi došljak iz međuzvezdanog prostora, uočen u našem sistemu, nekoliko puta menja ime. Prvo je klasifikovan kao kometa, ali kako on to nije, po prvi put u istoriji vrši se promena oznake komete u asteroid, da bi potom bio klasifikovan, što je samo po sebi takođe bilo prvi put, oznakom 1I/2017 U1 gde I potiče od reči interstellar (objekti se obično označavaju sa A od asteroid, C od kometa ili P kod kometa sa periodom kraćim od dva veka). Uz to će dobiti ime ‘Oumuamua, poteklo iz havajskog jezika, a znači pionir, odnosno „onaj koji dolazi prvi“.

Objekat je posmatran u oktobru i novembru pomoću više teleskopa, sve dok se nije previše udaljio od naše planete, ali se snimljeni podaci tek sada pažljivo analiziraju. Astronomi su, kako su pristizali osmatrački podaci, pokušali da otkriju raznovrsne detalje, od njegove boje do ose oko koje objekat rotira.

Upravo objavljeni rad po nazivom The tumbling rotational state of 1I/‘Oumuamua u Nature Astronomy pokazuje – sasvim neočekivano – da uopšte ne postoji dominantna osa, nego da se objekat u svom kretanju tumba. I da to znači da je verovatno imao divlju prošlost, zbog koje je dospeo u takozvano – pobuđeno stanje rotacije.

“Vremenska skala za prestanak tumbanja je duža od starosti Univerzuma, i za različite materijale u radu iznosimo da je to vreme od 40 – 4000 milijardi godina”, kaže potpisnik ovog rada, Igor Smolić, objašnjavajući da to vreme zavisi od perioda rotacije, dimenzija, oblika i svojstava materijala objekta.

“Ovo znači da kada je jednom počeo da se tumba, on to nije prestao. A kako su sudari u međuzvezdanoj sredini izuzetno malo verovatni, a samim i mogućnost pobude, 1I/‘Oumuamua je počela da se tumba u planetarnom sistemu odakle potiče, i nastaviće tako i nakon kratke posete Sunčevom sistemu”, smatra Smolić.

Tim kojim inače rukovodi doktor Vesli Frejzer sa Univerziteta Kvins u Belfastu analizirao je sve dostupne fotometrijske podatke, kako bi na osnovu njih bila ustanovljena boja, zatim oblik asteroida, kao i pomenuti čudnovat način na koji rotira.

“Direktno je posmatrana samo varijacija sjaja ovog objekta, gde je maksimalni sjaj deset puta veći od minimalnog. Za objekte Sunčevog sistema, a mislim pre svega na asteroide, ovo je veoma neuobičajeno, to jest samo jedan u 10.000 ima ovakve varijacije sjaja. Na ove varijacije utiče oblik, ali i karakteristike površine objekta“, objašnjava Smolić, dodajući da ne znamo mnogo o površini 1I/‘Oumuamua, ali za asteroide u našem planetarnom sistemu važi da su varijacije u sjaju pojačane kada se oni posmatraju bočno u odnosu na osvetljenje koje dolazi sa Sunca.

Najveće uzbuđenje, barem u medijima, još od samog otkrića izaziva oblik neobičnog došljaka. Prvobitno je, naime, upravo na osnovu fotometrije, ustanovljeno da je izuzetno izdužen, sa odnosom dužine i širine 10:1. Kasnije je taj odnos smanjen na 6:1, dok ovo istraživanje svodi taj odnos na 5:1. Izrazita izduženost ovog kamena prikazana je na ilustraciji koja je, inače, nacrtana u ESO.

“Kada se ona varijacija od 10:1 koriguje za ovaj efekat, dolazimo do vrednosti da je odnos najveće ose prema najkraćoj osi približno jednak ili veći od 5:1”, objašnjava Smolić.

U svakom slučaju, asteroid je opisivan kao kakva svemirska cigara, sa asocijacijama na SF roman Altura Klarka “Susret sa Ramom” u kome se pojavljuje svemirski brod sličnog oblika. Neki istraživači iz inicijative Breakthrough zaista su, mada bez uspeha, pokušali da snime radio talase kako bi proverili da nije slučajno ipak reč o svemirskom brodu.

Međutim, dok se prvi uljez u našem sistemu, odnosno prvi koga smo uspeli da spazimo, udaljava (nazad) u međuzvezdani prostor, najveće pitanje koje ostavlja za sobom je – zašto je on uopšte bio prvi? Zaista, zašto ih nismo videli do sada?

(S.B.)

—–
Ilustracija: European Southern Observatory/M. Kornmesser