CRNA SMRT

CRNA SMRT

(Iz istorije) Najubitačnija zaraza koja je ikada pogodila ljudsku civilizaciju, kuga koja je Evropom harala 1348-1350. godine, bila je izuzetno smrtonosna među sveštenicima. Kako navodi švedski istoričar Mihail Nurdberg u kultnoj knjizi „Dinamični srednji vek“ smrtnost sveštenstva je u poređenju sa drugim populacijama najpouzdanije zabeležena i iznosila je 45 odsto, što znači da je kuga ubila skoro svakog drugog sveštenika u Evropi.

„Sveštenici su po prirodi posla bili izloženiji zarazi od drugih, držali su bdenja i obavljali poslednja pomazanja, ali i obilazili bolesnike na samrtničkoj postelji“, piše Nurdberg, dodajući da je bolest najmanje žrtava odnela među feudalnim plemstvom, gde je umrlo između 23 i 27 odsto vlastele, dok je verovatno najteže bilo pogođeno kmetstvo (koje je i činilo najveći deo populacije), ali zbog manjka evidencije, danas je to vrlo teško pouzdano proceniti.

Mada se procene razlikuju, po mišljenju većine istoričara, ova epidemija kuge, bolesti poznate i kao „crna smrt“, odnela je između trećine i polovine stanovništva Evrope za samo nekoliko godina. Prema podacima WHO i CDC, kuga je tada širom sveta usmrtila oko 200 miliona ljudi.

Crna smrt iz 1348. je najteža epidemija u istoriji, po broju mrtvih čak četiri puta strašnija od druge po redu, iz 1520. godine, kada su velike boginje odnele čak 56 miliona života i pokosile oko 90 odsto Indijanaca u Americi. Kuga je i najsmrtonosniji neprijatelj koji je ikada napao ljudski rod, uključujući i čoveka samog, budući da je, na primer, Drugi svetski rat imao oko 70-85 miliona žrtava, bar dvostruko manje nego kuga iz 1348. godine.

„Smatrana je za proždrljivi oblak koji dolazi iz stranog sveta i kreće se iz jedne zemlje u drugu, od obale ka unutrašnjosti, i od jednog grada do drugog, sejući smrt na svome putu“, piše Žan Delimo u slavnom delu „Strah na Zapadu“ o rađanju straha u kasnom srednjem veku, dodajući da je kuga opisivana kao jahač Apokalipse, novi potop, strašni dušmanin ili vrlo često, požar.

Epidemija 1348. je stigla „putem svile“ iz Azije. Prema jednom tumačenju, kuga je bila posledica klimatskih promena, a prema drugom, bolest je stigla na zapad nakon što su Mongoli opustošili Kinu i uništili poljoprivredu, pa su nosioci zaraze, pacovi, krenuli u seobu ka oblastima sa više hrane. Bolest se prvo proširila današnjom Ukrajinom, zarazivši jednako i tatarsku Zlatnu hordu i Rusiju, potom se spustila na Krim, odakle se 1347. prenela u mnogoljudni Carigrad. Bolest se dalje širila na Balkan, da bi 1348. stigla u srednjevekovnu Srbiju, a potom u Dubrovnik i italijanske gradove, gde će odneti zastrašujući broj žrtava, verovatno najveći u Evropi. U naredne dve godine će se proširiti kroz današnju Nemačku, Francusku i Englesku.

„Koliko je velikih palata, koliko divnih kuća, koliko plemićkih domova, nekad prepunih družine, gospode i godpođa, opustelo do poslednjeg sluge?“, piše savremenik epidemije i pisac, Đovani Bokačo, autor remek-dela italijanske književnosti, „Dekameron“, zbornika novela koje nastaju u senci kuge i koje pripoveda grupa od deset mladih ljudi, skrivenih u vili izvan Firence.

Možda niste znali, ali tokom istorije, kuga se širila svetom u tri velika talasa, tako da se govori o tri pandemije kuge. Prva se dogodila u 6. veku kada je usmrtila oko 40 odsto stanovnika Carigrada i ostala poznata pod nazivom Justinijanova kuga. Potom je bila nestala na punih sedam vekova da bi se ponovo, sa strašnom žestinom povratila sredinom 14. veka, dok se treća i poslednja pandemija dogodila krajem 19. veka u Kini i Indiji. Danas se kuga sa lakoćom leči antibioticima, pa iako se povremeno pojavljuje u raznim delovima sveta, u moderno doba je suzbijena.

Epidemija iz 1348. godine bila je ne samo najveća po broju žrtava, nego i nezvani gost koji nikako da ode. U ovom, drugom pandemijskom talasu kuga se vekovima nije povukla – manje, sekundarne i lokalne epidemije su sve do 18. veka izbijale doslovno na svakih nekoliko godina, odnoseći povremeno i desetine hiljada žrtava, kao u slučaju Pariza 1450. ili Londona 1665. godine.

Zato je za savremenike i naredna pokolenja kuga postala sinonim ubitačne pošasti, bolesti nad bolestima. U političkoj istoriji kuga se dugo samo uzgredno pominjala (najčešće kao uzrok smrti kakve važne istorijske ličnosti ili „božje pokore“, o kojoj govore propovednici), međutim, moderni istraživači, a posebno francuski novoistoričari, smatraju da je kuga u 14. veku bila centralni događaj poznog srednjeg veka.

Smrtonosna i neumoljiva, kuga je tokom 14. veka trajno promenila demografiju, ali i društvene odnose i dalji tok istorije. Prva reakcija bila je serija pogroma koja je zahvatila čitavu Evropu – osumnjičeni da prenose zarazu, masovno su ubijani Romi, lutalice, stranci, kao i bolesnici. Među nemoćnima, od progona su najviše stradali oboleli od gube, odnosno lepre, kojih je bilo mnogo širom kontinenta i koji su smatrani sumnjivim zbog promena na koži. Leprozorijumi su uništeni, a gubavci praktično istrebljeni, što je na duži rok umanjilo prisustvo ove bolesti u Evropi.

Užasno su stradali Jevreji čije su zajednice jedna za drugom sumnjičene za širenje zaraze – pogromi u većini evropskih gradova odneli su dodatne hiljade života. Smatra se da je oko 60 zajednica Jevreja u većim gradovima i oko 150 manjih zajednica u potpunosti uništeno. U strahu od pogroma, Jevreji su se iselili na istok, u Poljsku, gde su im vrata bila otvorena.

Kugu izaziva bakterija Yersinia pestis, organizam koji živi u parazitu Xenopsylla cheopis, mušici parazitu koja je zapravo osnovni vektor, prenosilac zaraze, a ne crni pacov, kako se to ranije mislilo. Naime, mušice prvenstveno napadaju glodare, miševe i posebno pacove, zbog čega su ove životinje i povezane sa širenjem epidemije. Pored buboničke kuge koju je bilo moguće preživeti, ista bakterija izaziva i takozvane plućnu i krvnu kugu, čija je smrtnost bila 100 odsto.

Uobičajeni simptom buboničke kuge bili su takozvani buboni, crni prištevi koji bi se kod bolesnika pojavili na vratu, preponama ili pod pazuhom. Prema sačuvanim, vrlo plastičnom opisima, sledila je groznica, „vatrena“ žeđ, glavobolje, drhtavica, povraćanje krvi, halucinacije i razni poremećaji nervnog sistema. Smrt je nastupala od dva do sedam dana od početka infekcije.

Tokom kuge u 14. veku otkriven je karantin, kao oblik borbe protiv ove zaraze. Zanimljivo je da se na ovu ideju prvi put došlo u Dubrovniku tokom zaraze 1377. godine. Bolest je povezivana sa najraznovrsnijim predrasudama, nebeskim pojavama i ljudskim grehovima, ali je podsticala i razne, uglavnom neuspešne oblike dezinfekcije, mahom sirćetom. Ilustracija je deo čuvenog bakroreza iz 17. veka koja prikazuje lekara sa karakterističnom kužnom maskom u obliku ptičjeg kljuna.

Nurdberg je u srednjevekovnim arhivama pronašao jednu zaista zanimljivu statistiku o epidemijama kuge – u godinama nakon crne smrti, u svim gradovima gde je harala zaraza, dramatično se povećava broj sklopljenih brakova. Mada je kugu pratila često i glad, kao i druge socijalne posledice, natalitet se brzo obnavljao, a kuga je zapravo podmlađivala stanovništvo. Iza epidemije ostaje pustoš, ali se postuno javlja i novi život, a sa njim, novo doba.

„Srednji vek, kome je već kraj, spotiče se o leš“, piše slavni francuski istoričar Žak Le Gof, objašnjavajući kako se menja i odnos prema smrti – apstraktna, srednjevekovna smrt postaje vrlo telesna, a prelaz na drugi svet teško prihvatljiv, nagoveštavajući početak novog doba – humanizma.

Tekst: Slobodan Bubnjević

Ilustracija: Johannes Ebert and others, Europas Sprung in die Neuzeit, Die große Chronik-Weltgeschichte – Wikimedia Commons

Pročitajte više priča o EPIDEMIJI KORONAVIRUSA